DIDA BOŽA OŽUJAK
DUKAT ČOKOLADNO MLIJEKO

Kako odrediti željeno optimalno stanje zaliha?

2. KORAK – POLITIKA ZALIHA (I. DIO)

Tehnologije

10.12.2019

Politika zaliha izravno je povezana s razinom usluge prema kupcima. Dakle, što su zalihe veće, kupci u visokom postotku slučajeva mogu zadovoljiti svoje potrebe, ali veći su i troškovi držanja zaliha.

Kroz nekoliko nastavaka pokušavamo odgovoriti na pitanje – kako bolje upravljati zalihama. U prethodnim smo nastavcima govorili o analizi zaliha, a u ovom i u nekoliko sljedećih brojeva pokušat ćemo odgovoriti na pitanje koje su to ciljane ili željene zalihe i kako ih odrediti.

Jedan od najbitnijih elemenata upravljanja zalihama jest definirati politiku zaliha. Dakle, odrediti ciljanu vrijednost zaliha. Kada govorimo o politici, onda mislimo na strateško usuglašavanje na svim razinama kompanije o smjeru u kojem poduzeće treba ići i što mu je za to potrebno. Mislimo na resurse i načine korištenja resursa, a jedan od najbitnijih resursa su zalihe i jako je važno kako se taj resurs koristi, kako se u njega investira i sl.

Većina manjih i srednjih (ali i dosta velikih) tvrtki nema definiranu politiku zaliha, nego se vode forestgampovskom politikom: treba nam onoliko zaliha koliko nam treba... Evo jednog primjera: Moj prijatelj radi kao pomoćnik direktora logistike u jednoj regionalnoj farmaceutskoj tvrtki i zadužen je za sva skladišta, za zalihe i planiranje proizvodnje. U vrijeme recesijskih godina uprava ga je često prozivala zbog prevelikih zaliha. On se pobunio i rekao: U redu, kako znate da imamo previše zaliha? Prvo, ovakve zalihe smo imali i prošle godine i nitko ništa nije rekao, i drugo, prema kojem pokazatelju mislite da imamo prevelike zalihe kad mi niste postavili nikakve ciljeve u vezi s tim.

Naravno da oni nisu analizirali nikakve pokazatelje, već su samo prema osjećaju i „odokativnom“ metodom procijenili da imaju previše zaliha jer su prihodi bili smanjeni. Shvatili su da im je teško financirati tolike zalihe i da je dio likvidnosti zamrznut u njima. Pouka navedene priče jest ta da se mora definirati politika zaliha kako bismo u svakom trenutku znali kako stojimo u odnosu na ciljeve koje smo si postavili i da bez prozivanja na osnovi osjećaja, svi zajedno znamo da imamo previše, premalo ili smo OK. Konsenzus oko politike zaliha potreban je i zato da ako smo stanje pogrešno procijenili i shvatimo da je politika zaliha pogrešna, ne prozivamo jedni druge, nego da jednostavno promijenimo politiku.

Jedan moj klijent također je prolazio kroz teška vremena za vrijeme krize i morali su otpisati dosta mrtvih zaliha. To je kod njih izazvalo određenu traumu pa je promjena u politici zaliha bila dosta restriktivna. Međutim, kad je kriza prošla i kad je tržište ekspandiralo, ta je restriktivna politika na neki način kočila razvoj kompanije. Tek na moju intervenciju i na skretanje pažnje na to da je njihova politika zaliha restriktivna, popustili su uzde i promijenili politiku.

Evo još jednog primjera. Velika regionalna farmaceutska kuća, kako se to i pristoji uređenoj tvrtki, imala je politiku zaliha koja je određivala da smiju imati prosječno oko 15 dana vezivanja zaliha. Kad ih je preuzela druga farmaceutska kuća, ona je došla s novom politikom. I što mislite, što je ta politika zaliha nalagala? Da imaju 8 dana zaliha...? Ne, njihova nova politika zaliha govorila je da trebaju imati 30-45 dana vezivanja na skladištu. Sigurno se pitate kako to? Zar ne bi trebali ostati na istih 15 dana, ako ne i smanjiti? Međutim, politika je politika. Ona nije niti dobra niti loša, ona jednostavno reflektira trenutačno stanje, odnosno ravnotežu na tržištu i provodi zacrtanu strategiju. U konkretnom slučaju radilo se o tome da je novi vlasnik imao novu strategiju za ovo tržište i želio je povećati prodaju odnosno uzeti koji postotak tržišta konkurenciji.

Politika zaliha izravno je povezana s razinom usluge prema kupcima. Dakle, što su zalihe veće, kupci u visokom postotku slučajeva mogu zadovoljiti svoje potrebe, ali veći su i troškovi držanja zaliha. Međutim, tu ima i jedna kvaka. Ova kvaka 22 kaže da se visina zaliha ne smije jednostavno poistovjetiti s dostupnošću jer dostupnost ne ovisi samo o visini nego i o strukturi zaliha.

Isto tako, nemoguće je zadovoljiti kupce u svih 100 posto slučajeva, jer to jednostavno previše košta. Da bi, dakle, vuk (u ovom slučaju kupac) bio sit, a sve ovce (zalihe) na broju (optimumu), potrebno je odrediti razinu željenih zaliha koja se sastoji od optimalne visine zaliha za svaki artikl prema specifičnim potrebama za taj artikl.

Sada se postavlja pitanje: Kako odrediti željeno optimalno stanje zaliha? Da bismo odgovorili na to pitanje prvo treba definirati strukturu zaliha, od kojih vrsta se zalihe sastoje i koliko je kojih potrebno. Realno možemo govoriti o tri vrste zaliha:

1. Cikličke zalihe – zalihe za premošćivanje razdoblja između dviju narudžbi. Sama količina narudžbe određena je rokom isporuke (lead time) i prosječnom potrošnjom za to vrijeme.
2. Sezonske zalihe – zalihe proizvedene i prikupljene u jednom razdoblju da bi se isporučivale u budućem razdoblju za buduću potražnju. Sezonskim zalihama želi se što bolje iskoristiti proizvodne kapacitete, ali slaganje ovih zaliha zahtijeva od nas točnost u predviđanju potražnje.
3. Sigurnosne zalihe – to su zalihe koje su neophodne da pokriju faktor nesigurnosti u lancu opskrbe, kao što su nesigurnost i nestalnost potražnje (nejednaka prodaja kroz neko razdoblje stvara varijacije od prosjeka) i nepouzdanost dobavljača i ciklusa od narudžbe do isporuke (lead time), koji isto tako mogu varirati i stoga je potrebna neka sigurnosna zaliha koja će pokriti tu nesigurnost i odstupanja. Distributeri i retaileri (maloprodajni sektor) ne vole ostati bez robe jer to prekida opskrbu kupaca i to se direktno odražava na prihode. Sigurnosne zalihe možemo definirati i kao količinu zaliha nekog artikla pri ruci (na skladištu) u trenutku dolaska nove isporuke. To znači da se ta zaliha ne obrće (teoretski koeficijent obrtaja zaliha je nula). I ta se zaliha u stvari pretvara u vaša fiksna (osnovna) sredstva i nosilac je troška držanja zaliha.

Da bismo dobili ukupne optimalne zalihe potrebno je izračunati optimum za svaku od tih vrsta zaliha, a o tome će biti riječi u idućem nastavku.