Summi1
Summit2

Trgovina u Srbiji do Drugog svetskog rata - Pijace u 19. i početkom 20. veka (VII deo)

ISTORIJA TRGOVINE

Srbija

14.08.2024

Sastavni deo svake čaršije bio je „pazar” ili pijaca. Pazar je bio naročito popularan u XIX veku u Srbiji. Na njemu je ostvarivan najveći deo trgovačkog prometa. Za vreme prve vladavine kneza Miloša Obrenovića, najveća pijaca bila je u Kragujevcu.

Autor: Marko Stanojević, profesor istorije

Bozadžija i seljaci na Velikoj pijaci sredinom XIX veka

To ne treba da čudi, jer je Kragujevac bio i sedište Kneževine Srbije. Na pijaci u Kragujevcu, mnogi stanovnici prodavali su svoje proizvode, iz varoši i okoline. I sam knez Miloš prodao je 5.000 oka kupusa iz svoje bašte, koja se nalazila pored reke Lepenice, u varoškom ataru.

Stovarište soli, deo kneževog vlasništva, nalazilo se u Kragujevcu. Seljaci iz bližih i daljih mesta dolazili su i kupovali so, a usput, svoje proizvode prodavali su na pijaci. Sve je to doprinosilo velikom trgovačkom prometu.

Petak je bio pijačni dan u Beogradu. Na svim pijacama u Beogradu trgovalo se na veliko tog dana. Najznačajnija i prva beogradska pijaca bila je Velika pijaca. Nastala je davne 1824. godine na Studentskom trgu, u blizini puta za Stambol, na mestu nekadašnjeg turskog groblja.

Seljaci su svoje proizvode iznosili i na prilaze, idući ka gradu. Takvu robu su turski vojnici prinudno otkupljivali, te su iste namirnice, po znatno višim cenama, preprodavali dalje.

Učestalim žalbama na nasilje od strane turskih vojnika, beogradski vezir sazvao je u svom konaku viđenije beogradske Turke i Srbe. Vezir je imao ideju da se ,,učini u Beogradu jedno pazarište ili toržište“. Tako je, u centru društvenog života, u blizini puta za Stambol, nikla i prva pijaca. 

Prema uspostavljenom dogovoru Srba i Turaka, svako je imao pravo da iznese svoje proizvode. Velika pijaca, za kratko vreme, postala je glavno mesto za pazar u Beogradu.  

Velika pijaca kod Studentskog trga, 1926. godina

Saglasnost od strane Osmanlija bila je neophodna da bi se na ovoj pijaci mogli izlagati i prodavati: sir, meso, riba, sveže i sušeno voće, povrće, žitarice, živina, ali i ostale kućne potrepštine. Svinje se nisu prodavale, kako se ne bi vređalo islamsko stanovništvo. Pijačni prostor predstavljao je nesvakidašnje sastančenje i veliki susret seoskog i gradskog stanovništva. Seljaci si se izdvajali i posebnim odevanjem, noseći narodne nošnje. 

Tokom 1862. godine, pijaca je premeštena na Terazije, uz samu Terazijsku česmu. Međutim, referendumom građana, 1871. godine, pijaca je vraćena na prvobitnu adresu, ispred Kapetan-Mišinog zdanja. Velika pijaca promenila je ime u Pijaca Svetog Andreja, 1887. godine.

Petak je bio pijačni dan u Beogradu. Na svim pijacama u Beogradu trgovalo se na veliko tog dana.

Struktura pijace bila je specifična za to vreme. Sastojala se od nekoliko redova, sa dobro utvrđenim rasporedom trgovaca u svakom od njih. Prvi red bio je predviđen za seljake sa sela, dok su, u redu iza njih, bili profesionalni prodavci. Profesionalni prodavci bili su, zapravo, kupci robe po nižoj ceni. Kupljenu robu donosili su na Veliku pijacu i prodavali je po višim cenama. Zvali su ih još i piljarima. 

U centralnom delu pijace bile su podignute drvene barake, gde su bile smeštene mesare. Iza mesarskih trgovina, dok bi se išlo prema Hemijskom fakultetu, prodavale su robu zemunske piljarice, a na njih su se nastavljali alasi, sa sveže ulovljenom ribom iz Dunava i Save. 

Sa bočne strane Velike pijace uzdizao se velelpni hotel-kafana „Makedonija“, na vrhu Vasine ulice. Sagrađen je između 1867. i 1876. godine. Predstavljao je tipičnu trgovačku kafanu, gde su često svraćali svi trgovci iz unutrašnjosti. Kafana je bila, u neku ruku, vrsta pijačnog vašara. Bila je neizostavno svratište onih koji su došli sa razlogom na pijacu, trgovaca i kupaca, ali bila je mesto za one koji bi, usput, svratili na kafu ili rakiju.

Hotel ,,Makedonija”, glavno stecište trgovaca iz unutrašnjosti

Arhitekta i profesor Velike škole, Emilijan Josimović, imao je zadatak da Beogradu da nov nacionalni identitet posle odlaska Turaka. Beogradu su nedostajale zelene površine, ali i pijace. Njegov predlog bio je da se Velika pijaca izmesti na tri nove tačke Beograda, a taj prostor da se iskoristi kao zelena površina kojih nije bilo mnogo u to vreme. Zamisao nije u potpunosti ostvarena, jer je samo deo oko pijace pretvoren u park, dok je sama pijaca radila sve do 1926. godine.

Pored Velike pijace, bila je značajna i manja pijaca, u narodu poznata kao Mali pijac. Osnovana je u prvoj polovini XIX veka. Nalazila se između hotela Bristol i Beogradske zadruge, u kvartu Savamala. Nalazila se u blizini reke Save, te je često plavljena. Događaji, koji su se odigravali na pijacama, prerasli su, vremenom, u kafansku poeziju. Svi gradski boemi znali su i rado pevali čuvenu pesmu ,,Beogradski mali pijac potopila Sava”, gde je pijaca bila produkt inspiracije: Mali pijac, eto tako potopila Sava; moga diku, eto tako zabolela glava. Pijaca je 1864. godine promenila naziv u Pijaca Sv. Nikole.

Sa proleća tuda su dolazila kola, natovarena džakovima sa raznom hranom iz raznih mesta: iz Šumadije, Podrinja, Posavine, pa čak iz Čačka i Užica. To je bio period kada je u Kraljevini Srbiji cvetala izvozna trgovina. Mali pijac je radio "na veliko", pa su ga mnogi nazivali i „kvantumaški pijac“. Na Maloj pijaci su se okupljali trgovci sa svih strana. Dugo je bila sinonim za celokupnu beogradsku trgovinu. Nažalost, zbog čestih poplava je zatvorena.

Trgovina lubenicama i dinjama na Maloj pijaci

Na sredini pijace dugo se nalazio jedan krst od crvenog mermera, ograđen gvozdenom ogradom. Podigao ga je o svom trošku beogradski trgovac Ćira Hristić. Krst je podignut u znak sećanja na Karađorđeve ustanike. Postavljen je decembra 1862. godine i kao simbol pobede nad Turcima. Uklonjen je 1909. godine i prebačen u park kod hotela Bristol, gde se i danas nalazi.

Cvetni trg bila je pijaca osnovana u 19. veku u Beogradu. Društvo za ulepšavanje Vračara osnovalo je ovu pijacu 1884. godine, tada na dubokoj periferiji grada zbog čega je dve godine kasnije ovde otvorena i fijakerska stanica.

Pijaca Cvetni trg bila je u rukama Beogradske opštine kao i Velika pijaca. Paliluska pijaca bila je u privatnim rukama društva ,,Miloševac”. Sve vreme je to  privremena pijaca. Ona je mala pijaca po prostoru, pa se često prodaja robe prenosila na okolne ulice. Plaćala se redovna pijačna taksa, po metru kvadratnom prostora. Na pijaci ,,Cvetni trg” taksa je bila osam puta veća, jer je amortizacioni rok bio svega 3 godine, dok je za ostale pijace bio 24 godine. Pošto je to bilo nesrazmerno u odnosu na druge pijace, stopa je smanjena za 40% za mesarske, ribarske i mlekarske radnje.

Pijaca je renovirana i počela ponovo da radi 10. decembra 1928. godine. Imala je 21 dućan i 16 tezgi. Bilo je 18 mesarskih dućana, 2 ribarska i jedan dućan sa delikatesnim proizvodima. Ukupna upotrebna površina dućana bila je 427 kvadratna metra.

Pijaca Cvetni trg krajem tridestih godina XX veka

Devedesetih godina XIX veka javio se pokret da snabdevanje beogradskih pijaca učini nezavisnim od uvoza iz Zemuna, koji je tada bio gradić u Austrougarskoj. Želja je bila da se roba nabavlja, isključivo, robom iz unutrašnjosti, sa težnjom da posluži benificirana železnička tarifa, donesena 1894. godine. To je omogućilo priliv raznih namirnica na beogradske pijace. Na beogradskim pijacama mogla su se naći jaja iz Pirota, živina i meso iz Leskovca, sir i kajmak iz Kragujevca i Kruševca.

Između dva svetska rata, Beograd je počeo da dobija nove pijace. Prva pijaca ,,Sveti Andreja” (Velika pijaca) zatvorena je 1926. godine, a od osnivanja Kraljevine Jugoslavije, kako je Beograd sve više uvećavao gradski prostor i stanovništvo, potreba za osnivanjem pijaca bila je sve veća. U tom periodu nastale su pijace na: Dušanovcu, Voždovcu, Karaburmi, Smederevskom đermu, Zelenom vencu, Bajlonijevom trgu, Zvezdari, Dušanovcu, Dorćolu i Kaleniću. Stara pijaca u Zemunu, iz XVIII veka, ušla je u sistem beogradskih pijaca.

Kalenić pijaca imala je najveći turistički potencijal, a zbog dobre i raznovrsne ponude, građani kažu da je „gradskija, odnosno, gospodskija od svih pijaca u gradu“.

Zeleni venac slovi za najstariju aktivnu pijacu na Balkanu. Istorija beleži da je na tom mestu bio pazar, još 1847. godine. Po odluci Uprave, 1885. godine, varoši Beograda ta lokacija postala jedna od sedam fijakerskih stanica u gradu. Skupština piljara Srbije, prva po redu, održana je 1918. godine, da bi već 1926. godine nastala i najmodernija pijaca.

S kraja XIX i početkom XX veka, Zeleni venac je sve više postajao saobraćajno čvorište Beograda. Kroz njega su, nesumnjivo, prolazili svi oni koji su u Beograd dolazili i iz njega izlazili. Tada se javila i potreba da se na ovom mestu osnuje pijaca, zbog velikog prometa, ali i činjenice da ovaj prostor nije bio pogodan za stambenu izgradnju.

Pijaca na Zelenom vencu,1940. godina

Nakon više od sedam decenija, od pokušaja izgradnje urbanih sadržaja, na prostoru današnje pijace doneta je odluka o izgradnji pijace. Odluka je donesena na Prvoj skupštini piljara Srbije, održanoj na Zelenom vencu 1918. godine. Dve godine kasnije, 1920. godine, izgrađena izuzetno moderna pijaca za ondašnje vreme.

Na ovu pijacu roba je najčešće stizala zaprežnim kolima. Imućniji prodavci su mlečne proizvode, sveže voće i povrće dovozili kamionima. Tezge su bile drvene, a izrađivali su ih prodavci. Blizina luke na Savi, ali i blizina železničke i autobuske stanice, gradske i međugradske, uticala je na to da su na pijacu Zeleni venac dolazili prodavci i kupci iz svih krajeva zemlje. Na ovoj pijaci su robu nudili proizvođači iz okoline Višnjice, Slanaca, Velikog Sela, Ovče, Borče i Obrenovca.

Jovanova pijaca tridesetih godina XX veka

Kad je zatvorena Velika pijaca, nastala je Jovanova pijaca, oktobra 1926. godine. Na Jovanovoj pijaci bilo je 44 dućana i 31 lokal, pod arkadama. Podignuto je sedam paviljona u ukupnoj korisnoj površini 1. 009. 26 kvadrata. Najviše je bilo mesarskih dućana i to 28. Uz to, bilo  je i osam ribarskih, šest dućana za mlečne prizvode, tri dućana za prodaju jaja, jedan cvećarski i 26 piljarski dućana.

Glavni problem, vezan za pijace u Beogradu, bila je njihova neuređenost. Jovanova pijaca bila je uokvirena u jednom kvadratu. Bila je prilično sužena i bez dovoljno prostora za neometan promet. Prilično je nepristupačna građanima i većem dovozu hrane i ostalih potreba za pijacu. Sav saobraćaj je upućen sam na Gospodar Jovanovu ulicu. Dnevno je tu cirkulisalo od 4.000 do 6.000, pa i više ljudi. Bilo je planova da se pijaca proširi i pokrije staklenim krovom. Porušena je pedesetih godina XX veka. 

Beogradsko naselje Vračar brzo se razvijalo. Samim tim, povećao se i njegov broj stanovnika, pa su kapaciteti pijace Cvetni trg bili nedovoljni za podmirenje potreba stanovništva. Tada je nastao prepoznatljiv simbol Beograda - Kalenić pijaca, izgrađena na zemljištu dobrotvora Vlajka Kalenića, koji je zemljište ostavio gradu. Prvobitno je nosila naziv ,,Kalenić guvno”.

Pijaca je zvanično otvorena 1. novembra 1926. godine. Imala je 2.819 metara korisne površine sa 44 prodavnice. Od tog broja, dvadeset prodavnica bilo je predviđeno za prodaju mesnih proizvoda, po dve za prodaju ribe, mlečnih proizvoda i hela, tri prodavnice za prodaju jaja i petnaest njih za prodaju voća i povrća. Pijačna uprava formirana je 1933. godine, a pijaca proširena za veliki broj tezgi. Kalenić pijaca imala je najveći turistički potencijal, a zbog dobre i raznovrsne ponude, građani kažu da je „gradskija, odnosno, gospodskija od svih pijaca u gradu“.

Pijaca Bajloni otvorena je 1927. godine. Ime je dobila po svom osnivaču Ignjatu Bajloniju, Čehu po poreklu. Ignjat Bajoni bio je vlasnik susedne pivare. Pijaca je najpre radila kao kvantaška pijaca da bi, posle Drugog svetskog rata, bila preimenovana u pijacu Skadarlija i postala najpopularnija zelena pijaca. U istoriji pijace ostaće upamćena kafana „Šaran“, u kojoj su trgovci proslavljali dobre pijačne dane.

Bajlonijeva pijaca u međuratnom periodu

Bajlonova pijaca bila je, pre svega, kvantaška pijaca, a posle Drugog svetskog rata postaje šarena pijaca. Postavljena je na ledini i zimi je bila sva u blatu, kao i za vreme nepogoda. Leti je bila sva u prašini. Novine nastaju 1930. godine, kada su planirani radovi uređenja pijace obuhvatali nivelaciju terena, uvođenje kanalizacije, betoniranje i ograđivanje. Budžet za 1930. godinu obuhvatao je i renoviranje pijace, u iznosu od 250.000 dinara.