HUP - Udruga prehrambene industrije i poljoprivrede već duže vrijeme upozorava na krive poljoprivredne politike koje su danas, bez dvojbe, vidljive kroz cijene hrane, povećanje uvoza prehrambeno-poljoprivrednih proizvoda i smanjenje proizvodnje, produktivnosti i konkurentnosti domaće poljoprivrede.
HUP se u ovim izazovnim vremenima za hrvatsku poljoprivredu želi postaviti kao konstruktivan i odgovoran partner ukazujući na jedan od temeljnih problema zbog kojih Hrvatska ima krive poljoprivredne politike i strategije koje zatim znatno utječu i utjecale su na nezavidan položaj u kojem se nalazi hrvatski sektor poljoprivrede. Taj problem su pogrešni podaci o ukupnom poljoprivrednom zemljištu koje je na raspolaganju hrvatskim poljoprivrednim proizvođačima na osnovu kojih se kroji autodestruktivna poljoprivredna politika.
Hrvatska stručna javnost, akademska zajednica i politika koriste podatak o 2,6-3 milijuna hektara poljoprivrednog zemljišta pogodnog za poljoprivrednu proizvodnju u RH i to većinom na temelju katastarskih podataka. Zbog neusklađenog stanja službenih evidencija sa stanjem na terenu, krivog načina evidentiranja poljoprivrednih površina i netočnih evidencija vrsta uporabe poljoprivrednog zemljišta dolazimo do netočnih podataka površina pogodnih za poljoprivrednu proizvodnju. Npr. katastarska čestica površine 1 000 hektara na Velebitu upisane kulture pašnjak, oranica, šuma, a koju službene statistike prepoznaju pogodnom za poljoprivrednu proizvodnju, u naravi nije pogodan niti jedan hektar.
Čestica od 500 hektara u Lici ili Dalmatinskoj zagori kojoj ARKOD priznaje samo 10 hektara pogodnih za poljoprivredu, jer je ostatak kamen, službena statistika vodi kao svih 500 hektara pogodno za poljoprivrednu proizvodnju. Čestica od 100 hektara na Banovini i Kordunu koja se u katastru vodi kao oranica u naravi je sada 90 hektara šuma, kojom trebaju upravljati Hrvatske šume, samo 10 hektara obraslog zemljišta koje se nakon krčenja može staviti u poljoprivrednu proizvodnju, državna statistika u cijelosti smatra oranicom. Ove i mnoge druge pogreške u načinu vođenja evidencije poljoprivrednog zemljišta kumulativno dovode do pogreške u površinama pogodnim za poljoprivredu i do 50%.
Te netočne evidencije u praksi vidimo na primjeru jedne općine koja u svojim i državnim statistikama ima podatak da ima na raspolaganju 11.000 hektara poljoprivrednog zemljišta. Nakon očitovanja državnih institucija prilikom izrade programa raspolaganja poljoprivrednim zemljištem poput Hrvatskih šuma, Hrvatskih voda i zaštite okoliša, općina na raspolaganju za zakup ima 4.500 hektara, zajedno s kamenom, raslinjem i grmljem unutar čestica te nakon upisa u ARKOD i prihvatljivih 50% površina općina s početnih 11.000 hektara dolazi na manje od 3.000 hektara pogodnog za poljoprivrednu proizvodnju. Sve poljoprivredne i demografske mjere planirane za tu općinu s obzirom na pogrešan podatak o površinama postaju neprovedive.
U Hrvatskoj je u evidenciju korištenja poljoprivrednog zemljišta - ARKOD upisano 1.160.287,39 hektara poljoprivrednog zemljišta i 164.629 poljoprivrednih gospodarstava (PG) što daje prosjek od 7,05 hektara korištenja zemljišta (poljoprivrednog posjeda) po PG. U Hrvatskoj postoji još oko 200.000 hektara zemljišta koje se koristi i nije upisano u ARKOD (zbog neriješenih imovinsko pravnih odnosa i nemogućnosti upisa takvog zemljišta u evidenciju korištenja) kao i 100.000 hektara zemljišta koje je obraslo i može se staviti u funkciju. Prema tim podacima procjene su da Hrvatska na raspolaganju ima maksimalno 1.500.000 hektara (milijun i pet stotina tisuća hektara) poljoprivrednog zemljišta pogodnog za poljoprivrednu proizvodnju.
Kada bi RH željela doseći prosjek EU u korištenju poljoprivrednih površina, gdje je prema EUROSTAT-u prosječna veličina poljoprivrednog posjeda 17.4 hektara, na isti broj PG koliko ih ima sad morala bi imati na raspolaganju 2.864.545 hektara poljoprivrednog zemljišta. To je razlika od 1.704.257 hektara (milijun i sedam stotina tisuća hektara) zemljišta koje u Hrvatskoj ne postoji. Ako želimo povećati veličinu posjeda sa zemljištem koje RH stvarno ima, na prosjek EU od 17,4 hektara po PG onda bismo trebali imati 66.683 PG što je za 97.946 PG manje nego što ih imamo sad. Iz točnih brojeva o površinama pogodnim za poljoprivrednu proizvodnju zaključujemo da dosadašnja politika povećanja broja PG bez dostupnog zemljišta u RH nije ispravna te da se sve buduće politike, zakoni i pravilnici moraju usredotočiti na one postojeće, najbolje primarne poljoprivredne proizvođače i na njihovo povećanje prinosa, produktivnosti, konkurentnosti i dugoročnu održivost.
Koliko pogrešni podaci mogu negativno utjecati na poljoprivrednu proizvodnju pokazuje i Zakon o poljoprivrednom zemljištu. Većina prijašnjih, kao i aktualni Zakon, kreiran je i usvojen sa stavom kako u Hrvatskoj postoji milijun hektara zemljišta koje je slobodno i nitko ga ne koristi. Pravilnik o bodovanju na natječaju za zakup državnog poljoprivrednog zemljišta je osmišljen da ne boduje proizvodnju već socijalno-zavičajne elemente, smatrajući da postoji milijun hektara zemljišta koji bi izdržao takav model raspolaganja zemljištem.
U stvarnosti smo dobili natječaje na kojima nema slobodnog zemljišta i natječaje na kojima se poljoprivrednicima koji su uredni proizvođači, koji poštuju gospodarski program, koji redovito plaćaju zakupe zemljišta i sve druge financijske obaveze, oduzima zemljište. Poljoprivrednici koji imaju u zakupu 50 hektara zemljišta i na osnovu tog zemljišta urednu proizvodnju, izgrađene farme ili proizvodne pogone, strojeve i mehanizaciju, pogrešan Zakon oduzima zemljište te zemljište prelazi u ruke novoga poljoprivrednika. Zemljište ne mijenja vrstu proizvodnje. Na 50 hektara imamo iste prinose i vrijednosti proizvodnje.
Uništili smo dobrog proizvođača i na istih 50 hektara dobili smo novo zaduženje, smanjenu konkurentnost i produktivnost. Promjenom korisnika nismo dobili nikakvo rješenje, a dobili smo nove probleme u proizvodnji.
Postojeći Zakon o poljoprivrednom zemljištu je teško provediv jer općine i gradovi ne žele oduzimati zemlju pravim proizvođačima i znaju da je Zakon pogrešno napisan. Iz tog razloga je većina općina i gradova primorana ograničavati maksimalne površine na natječajima za zakup što dovodi do cijepanja formiranih zemljišnih cjelina te dugoročno uništava poljoprivrednu proizvodnju.
U raspravi oko novog Zakona o poljoprivrednom zemljištu sve zainteresirane strane, stručna javnost i nadležno ministarstvo moraju sagledati stvarne podatke o poljoprivrednom zemljištu pogodnom za poljoprivrednu proizvodnju u RH. Zakon o poljoprivrednom zemljištu mora biti napisan za primarne poljoprivredne proizvođače. Zakon ne smije dozvoljavati oduzimanje zemlje urednim proizvođačima, ne smije dozvoliti usitnjavanje gospodarskih cjelina stvaranih desetljećima, niti dozvoljavati stavljanje tog zemljišta na natječaje te mora biti fokusiran na povećanje prinosa, proizvodnje, produktivnosti i konkurentnosti na stvarnom a ne virtualnom zemljištu.
