Summi1
Summit2

Trgovina u Srbiji do Drugog svetskog rata - Prve kobasičarske radnje u Beogradu (XI deo)

ISTORIJA TRGOVINE

Srbija

11.09.2024

U XIX veku kobasičarstvo nije bilo toliko rasprostranjeno u Beogradu. Postojeće mesarske radnje uglavnom su prerađivale otpatke od zaklane stoke u kobasice, švarglu, kavurmu i slično. Narod nije bio naviknut na ove namirnice, te nije dolazilo ni do njihove masovne proizvodnje.

Autor: Marko Stanojević, profesor istorije

Oglas kobasičarske radnje Bogoljuba Rosuleka

Prvi koji je uveo masovniju proizvodnju ovih namirnica bio je Karlo Perolo koji je u Beograd iz Italije došao kao dvadesetogodišnjak. On je posedovao pored kobasičarske radnje i gostionicu u kojoj je služio ove proizvode. Ona se nalazila na uglu Balkanske i Vaznesenske ulice. Imala je lepu baštu i privlačila je goste iz najudaljenijih krajeva Beograda. Kasnije će njegov sin, Viktor, u Sremskoj ulici imati delikatesntnu radnju.

Perolo je u svoju službu zaposlio Čeha, Bogoljuba Rosuleka, koji je u Beograd došao 1887. godine. Nakon izvesnog vremena Bogoljub je napustio posao i počeo je da prodaje po kafanama, ulicama i kućama kremviršle sa struganim renom, u plehanom sudu sa vrelom vodom. Nakon što je skupio dovoljno novca, otvorio je u tadašnjoj Carigradskoj ulici kobasičarsku radnju, koja je nosila njegovo ime. Za prodavačicu je uzeo seljanku iz Malog Crnića, raspuštenicu, koja je bila udata za tamošnjeg mlinara, takođe Čeha poreklom.

Istovremeno, kobasičarsku radnju kod spomenika knezu Mihailu je otvorio Laza Lazarević Švaba. Laza je bio prečanin (naziv za Srbe koji su živeli u Austrougarskoj), o čemu govori i njegov nadimak. Tako je otpočela velika konkurencija između dva majstora. Obe kobasičarske radnje posedovale su bogat asortiman proizvoda: krem viršle, taze parizer, frankfurter, drezdenar, debreciner, srpske kobasice, dobro osušenen šunske, rebarca sa slaninom i bez nje, dobro osušeni goveđi jezik, salamu, mortadelu, guščiju džigericu, lovačku salamu i mnoge druge. Laza Lazarević je prodavao i klao jeftina kradena goveda zbog čega je uhapšen i osuđen na višegodišnji zatvor. Radnju je nastavila da vodi njegova žena zajedno sa sinom. Međutim, u tome nije bila vešta pa je morala da zatvori dućan.

Nakon zatvaranja Lazine radnje, nestala je i konkurencija. Bogoljub je radnju preselio u Kastriotovu ulicu, do samog hotela „Kod Zlatnog Praga“. Početkom XX veka kupio je plac sa zgradama na uglu ulica Cara Dušana i Kneginje Ljubice, i tu smestio prodavnicu sa svojim proizvodima. O tome nam svedoči oglas, koji je Bogoljub Rosulek objavio u „Malim novinama“, a koji delom glasi: „Bogoljub Rosulek“ kobasičar iz Zlatnog Praga javlja svojim poštovanim mušterijama da je preselio svoju radionicu sa Vračara u sopstvenu novoozidanu kuću na Dorćolu, na uglu Ljubičine i Dušanove ulice. Snabdevenu sa lednicom i najnovijim mašinama, naročito udešene za kobasičarsku radnju. Dalje se u oglasu navodi asortiman koji kobasičarska radnja raspolaže: svež parizer, debreciner i srpske kobasice, bratviršle, dobro osušene šunke, rebarca sa i bez slanine, dobro osušen goveđi jezik, salamu, mortadelu, guščiju džigericu, čistu svinjsku mast, kobasice od pečurki… Sve se to moglo kupiti u radnji u Carigradskoj ulici br. 11, i u prodavnicama na Dorćolu i Vračaru. Bogoljub je oženio svoju prodavačicu, a posao je predao svom pastorku Kosti, kome je preneo sva znanja o kobasičarstvu.

Radnja Kostе Rosulek na Prestolonaslednikovom trgu 17 (danas Terazije)

Kosta Rosulek je po izgledu i navikama bio pravi Čeh. Uživao je da po ceo dan pije pivo i jede kobasice. Pored kobasičarske radnje, u podrumu svoje nove zgrada otvorio je pivnicu koja je odlično radila. Kobasičarska radnja je bila na odličnom glasu zbog kvaliteta i cene proizvoda. Venčao se sa prodavačicom koja je radila kod njega i nakon smrti njoj je ostavio da vodi radnju, ali je ubrzo radnja i zatvorena.

Milovoje Kostić je zapisao jednu anegdotu u vezi sa Kostom i vremenom koje je proveo u srpskoj vojsci za vreme Prvog svetskog rata: Kada su prvog dana počele padati granate na Obrenovac, on pobeže zajedno sa fijakerom izvan Obrenovca, a kada ga komandant  odreda pukovnik Milosav Lešjanin poče koriti za pokazanu malodušnost, on, onako malen i debeo, raširi ruke i reče: Neću valjda, gospodine komandantu, ovako hvatati granate. Oteran je u rov gde se nespretan mnogo mučio.

Kosta je preživeo rat i u oslobođenom Beogradu ponovo počeo da se bavi starim poslom. U oglasima koje je objaviljavao u dnevnoj štampi, nalazimo da je veliku pažnju posvećivao čistoći i kvalitetu proizvoda. Insistirao je na tome da kupci ne treba da kupuju jeftinu robu koja nije kvalitetna, nego da treba da kupuju „prvoklasnu, dobru i čistu robu“. Kosta je u oglasima voleo da napiše: Neka se štedi na drugim stvarima i na luksuzu, a nikako na hrani, dobra hrana, dobar stomak i u takvom domu veselje vlada... Ko hoće da ima zdravlje i radost u kući, taj neka kupuje samo kod Rosuleka, čija radnja postoji 40 godina. 

Još jedan Čeh je ostavio trag u kobasičarstvu grada Beograda. Jovan Smejkal rodio se u mestu Svetnov u Češkoj, 5. decembra 1884. godine. Roditelji su mu bili Franja Smejkal i Marija rođena Soškova. Po zanimanju je Jovan bio kobasičar, a po veroispovesti rimokatolik. Doselio se u Beograd 1906. godine. Za vreme Prvog svetskog rata, Smejkal se povlačio preko Albanije sa srpskom vojskom. Kada je došao u Beograd počeo je da radi u radnji svoga zeta, Koste Rosuleka. Kada je Kosta teško oboleo, Jovan je počeo da vodi njegovu kobasičarsku radnju. Nakon Kostinog ozdravljenja, Jovan Smejkal je 1922. godine otvorio svoju radnju u Ratarskoj ulici, a kasnije i na Slaviji i u Kralja Milana.  

Radnja Jovana Smejkala u ulici Kralja Milana između dva svetska rata

U nedeljniku „Vreme“ saznajemo da je svojim marljivim radom stekao veliki broj mušterija i da je 1928. godine na Terazijama otvorio modernu radnju za mušterije iz centra Beograda. U podrumu radnje nalazio se moderni bife „gde su se mogli dobiti razni gurmanski mezeluci uz vrlo umerene cene“.

Marljivim radom i finim ophođenjem sa svojim mušterijama postao je veoma omiljen i popularan u celom Beogradu. Zbog toga je 1930. godine bio odlikovan ordenom Svetog Save, a godinu dana kasnije od beogradske opštinu priznanje „Diplomu za čistoću“.

Jovan je bio veliki humanitarac i često je pomagao sugrađane. U nedeljniku „Vreme“ saznajemo da je 27. jula 1926. godine za stradale od poplava uplatio dobrovoljni prilog Narodnom odboru Crvenog krsta, u iznosu od od 2.000 dinara. Bio je ljubitelj automobila i učestvovao je u trkama. Na „kružnim automobilskim trkama na Avalskom drumu“, održanim 20. maja 1928. godine, vozeći automobil marke „Opel“ osvojio je jednu od nagrada u kategoriji „zatvorena kola ispod šest cilindera“.

U periodu do Prvog svetskog rata, Srbi se uglavnom u Beogradu nisu bavili kobasičarskim poslom. Izuzetak je bio Stanko Knežević koji je u Kolarčevoj ulici držao prodavnicu "Stanko Knežević i brat".