Upute Nacionalnog stožera civilne zaštite bile su vrlo jasne – držati distancu i ostati kod kuće. Zvuči vrlo jednostavno, logično i razumljivo, no pitali smo se kako će to biti izvedivo nama koji smo svaki dan na terenu i radimo merchandising. Naš posao zahtijeva upravo suprotno, svakodnevni boravak na prodajnim mjestima u kojima smo u kontaktu s djelatnicima i neposredno s kupcima kao i s robom koja je dopremljena s raznih strana. Što smo više na terenu, to smo od veće pomoći, ali radimo potpuno suprotno od uputa koje su izdane za naše dobro.
Pandemija nas je sve prestrašila, paničarili smo, razmišljali što se sve može dogoditi i smišljali kako odraditi svoj posao, a biti u skladu s novom situacijom. Većina ljudi radi od kuće, slušamo upozorenja o situaciji koja nije bezopasna, a informacija je bilo svih vrsta – najčešće lažnih i potresnih, ali i nešto manje pozitivnih.
Svaki ulazak u prodajna mjesta bio je poput ulaska u operacijsku dvoranu: dezinfekcija, rukavice, maske, zaštitna odijela, sve popraćeno ozbiljnim izrazima lica uz glas s razglasa koji nas upozorava da ubrzamo i podsjeti svako malo na kaos koji vlada svijetom i uzima ljudske živote.
Bez obzira na to koliko izgledalo teško, odluku sam brzo donijela – želim raditi i sretna sam što mogu raditi. Uključila sam klik za optimizam u glavi, potrudila se na novonastalu situaciju gledati kao na nekakvu igru i razmišljala kako će sve ovo biti jednog dana iza nas i smiješno. Pozitiva kojom se vodim su kupci i znam da sam svojim radom pridonijela tome da im kupnja bude organizirana i što ugodnija, da su police pune proizvoda koje trebaju i da je sve na svome mjestu zajedno s cijenama. Tu su također i vrijedni djelatnici kojima sam svojim dolaskom pomogla, a njihova zahvala značila je više nego ikada.
Nije jednostavno raditi sa zaštitnom opremom jer ona otežava svaki naš korak, isto tako nije se jednostavno niti koncentrirati na posao u novim i otežanim okolnostima, no svaki dan ima i svoju vedriju stranu – ispijanje kave ispred prodajnih mjesta dok čekam s kolegama da otvore ulaze. Bez termosice i čaša, ujutro ne izlazim iz kuće.
Jedan dan nisam imala papirnate čaše pa sam ponijela prave keramičke čaše za kavu. Vozim se i svakodnevno čujem njihovo zveckanje u prtljažniku. To mi svaki put izmami osmijeh na lice pa mi se odjednom situacija s koronom učini manje strašnom nego što zaista jest, barem na trenutak.
Pamtit ću zauvijek i situaciju s osobnom iskaznicom.
U vremenu kad su propusnice bile neophodne, svi mi koji smo napuštali mjesto boravka povremeno smo uz nju prilagali i osobnu iskaznicu. U jednom trenutku oba sam dokumenta odložila na kontrolnu ploču iznad upravljača i otvorila vrata kako bih izašla iz automobila zaboravljajući na snažne nalete vjetra koji su puhali u tom trenutku. Spletom tih okolnosti, moja je osobna iskaznica odletjela u uski prostor između stakla i kontrolne ploče. Još uvijek imam svoju osobnu iskaznicu i još uvijek je sa mnom, ali se i dalje vozi tamo negdje između stakla i ploče.
Sada, kada je situacija malo povoljnija i kad sam pomislila da smo sve preozbiljno shvatili, vidim da je vrijedilo držati se svih uputa jer još uvijek sam živa, zdrava i radim. Ne treba zanemariti upute koje su nam dane, a ne treba ni paničariti. Sve se može napraviti, potrebna je želja, volja i poveća doza hrabrosti. Ja osobno, a vjerujem i većina mojih kolega na terenu, shvatila sam da smo jači od straha i bolji na terenu nego ikada prije.
Svakodnevni brojni pozivi i razgovori s kolegama i voditeljicom pomogli su u jedinstvu, vjerujemo da možemo sve i da za nas ne postoje prepreke. S takvom vjerom nastavljamo dalje raditi ono po čemu je MPG agencija jedinstvena – pomicati granice!
Ovaj tekst možete naći u digitlanom izadnju 84. InStore magazina na str. 88.
