Velikim vinarijama u pravilu je najvažnije što prije prodati vino, barem ona mlada i svježa za brzu potrošnju. Najlakše im je prodavati u supermarketima zato što ih imaju puno pa ih mogu isporučivati cijele godine.
Prodaja vina u supermarketima dobra je za velike vinarije i veliku većinu potrošača, ali ne i za vinare koji streme boljoj kvaliteti te kupce kojima je vino više od usputnog proizvoda za punjenje kolica.
Velikim vinarijama u pravilu je najvažnije što prije prodati vino, barem ona mlada i svježa za brzu potrošnju, za koja pričaju izmišljenu priču kako baš takva tržište najviše traži. Njih je, naravno, vinarijama najlakše prodavati u supermarketima zato što ih imaju puno pa ih mogu isporučivati cijele godine, konzervirana su sumporom pa neće oksidirati u neprimjerenim uvjetima, dostupna su najširoj publici i relativno su jeftina, a to je ono što trgovci najviše vole. Takva vina u šali zovem coca-colom zato što su uvijek ista, dakle, mrtva. No, nisu ni predviđena da bi "živjela".
Dok jednom ne smrkne, drugome ne svane, moglo bi se reći za hrvatsku priču o vinima iz supermarketa. Ulaskom stranih trgovačkih lanaca plaćanje se donekle dovelo u red, urednije je, pa velike vinarije sa svojim PR agencijama i, još više, neslužbenim PR-ovcima među kojima su uglavnom enolozi čiji glavni posao više nije napraviti što bolje vino, nego što prije prodati ono što imaju, mogu nastaviti mantrati kako su baš svježa vina ono što tržište traži.
Nemam ništa protiv mladih, svježih i relativno jeftinih vina kakva su većinom u supermarketima. Ako su dobra, naravno. No, sumnjam da ih tržište traži zimi, a siguran sam da će se svatko tko proba dobro zrelo vino teško vratiti onom mladom. Osim ljeti za gašenje žeđi. Pubertetlije rijetko igraju u prvim momčadima nogometnih klubova, a kad i zaigraju njihove su predstave daleko od Messijevih, Ronaldovih ili Modrićevih. I užitak koji mogu pružiti mlada vina podjednako je daleko od iskustva koje nudi spremno vino. Kako mi je osnovni posao uređivanje rubrike Potrošač u 24sata, pratim i popuste, a vino mi je velika ljubav pa svakodnevno istražujem i koliko stoje butelje. Rijetko propuštam priliku kupiti bazne linije pouzdanih vinarija čija je redovita cijena između pet i šest eura ili 35 i 45 kuna, a na akcijama padne na oko 3,5 eura, odnosno 25 kuna. Prvenstveno ih ponudim gostima koji nisu iz vinskog svijeta, na primjer, dečkima koji mi povremeno dolaze na kartanje. Ni meni ih nije teško popiti, nije mi žao ako oni uliju mineralnu vodu u bijela ili Coca-Colu u crvena, a znam da ćemo svi ostati "zdravi" i ako popijemo koju čašu previše. Preporučujem ih i svojoj djeci, koja više baš i nisu djeca, za tulume, a koristim ih i za kuhanje. Jelo je dobro onoliko koliko su dobri svi sastojci pa se ne smiju koristiti loša vina, a ona vrlo dobra ili odlična ipak radije poslužim kao prilog hrani.
Naravno da su vina relativno prihvatljive kakvoće po relativno prihvatljivoj cijeni dobra i za veliku većinu potrošača. Ne može svatko voziti BMW, netko mora i Daciju. I čak nije važno kupuje li jeftiniji, a ipak pouzdan automobil jer nema novca ili zato što mu je to samo sredstvo za što brži dolazak s točke A na točku B. Tako je i s vinom. Ljudi koji ga piju iz navike ne žele u rizlingu tražiti arome petroleja, u sauvignonu mačje mokraće, u crnom pinotu zemlje, syrahu crne čokolade, cabernet sauvignonu kože, a u plavcu jadranskog mora. Njima treba vino za druženje, bilo obiteljsko, bilo prijateljsko, da im malo razgali dušu ili, što možda i ne znaju, finim kiselinama pomogne probaviti masno, a alkoholom teško jelo.
Sve što sam dosad napisao o vinima iz supermarketa ne odnosi se na ona punjena u plastičnu ambalažu od dvije, tri ili pet litara. To je zlo kojim država, dopuštajući njegovu prodaju, truje ljude i uništava prave vinare. Kupci takvih vina moraju razmisliti što im se nudi po cijeni litre vode i bi li kupili novi auto koji košta 10.000 kuna pa u njemu vozili vlastitu djecu.
Bag in box, s druge strane, sasvim je u redu. Prevarantima koji kupuju vino na cisterne pa ga pune u prozirnu plastiku to je preskupa ambalaža, a odlična je zato što slavina kojom se istače ne dopušta da uđe zrak pa nekoliko dana nema opasnosti od oksidacije. Zbog kockastog oblika praktična je i za prijevoz u automobilu i može se koristiti i za višednevne izlete. Naravno, ponovno treba birati pouzdane vinarije.
Ozbiljnija vina u supermarketima ipak ne treba kupovati. Mjesecima u jednom gledam kako na najvišoj polici vinskog odjela stoji magnum, boca od litre i pol, izvanrednog devet godina starog vina velikog hrvatskog vinara. Cijena je "poštena", gotovo 600 kuna, pa mu trgovci nisu zaboravili staviti plastičnu zaštitu s kojom se ne može proći pokraj blagajne, a da se roba s tom "ogrlicom" ne plati. Ali nisu ni razmišljali, ili ih nije bilo briga, kako će vinu biti na svjetlu i previsokoj temperaturi. Imam povremeno bonove u tom supermarketu, u kojem inače ne kupujem zbog lažnih marketinških poruka, i svaki put kad ih trošim zastanem kraj tog ljepotana, ali brzo odustanem od kupnje. Naravno da je zatvoreno plutenim čepom i "naravno" da stoji uspravno pa se moram još jednom vratiti usporedbi s automobilima i pitati tko bi kupio novi automobil sa svom silom elektronike koji je mjesecima uskladišten u blatu? Ni drugi veliki trgovci nisu imuni na takve pogreške pa zato vinari posvećeni isključivo kvaliteti te ozbiljni i vinski obrazovaniji vinoljupci supermarkete trebaju izbjegavati.
U svijetu su vina iz supermarketa posebna kategorija. Čak i slavni britanski vinski časopis Decanter redovito objavljuje recenzije vina koja se prodaju u Tescu, Marks & Spenceru, Aldiju, Co-opu, Lidlu... Ti trgovački lanci ne gledaju samo cijene butelja koje će staviti na tržište, nego prije izbora organiziraju ozbiljna ocjenjivanja.
Dobra vina treba nabavljati u vinotekama ili kod proizvođača. U svijetu su vina iz supermarketa posebna kategorija. Čak i slavni britanski vinski časopis Decanter redovito objavljuje recenzije vina koja se prodaju u Tescu, Marks & Spenceru, Aldiju, Co-opu, Lidlu... Ti trgovački lanci ne gledaju samo cijene butelja koje će staviti na tržište, nego prije izbora organiziraju ozbiljna ocjenjivanja. Sudjelovao sam u takvom za naše tržište. Osmero vinskih kritičara i publicista, enologa i sommeliera tri je dana naslijepo kušalo stotinjak vina kako bi izabralo najbolje bijelo, ružičasto i crveno. Nekoliko onih s najvišim ocjenama iz svake kategorije uvršteno je u složenu matematičku formulu kojom se tražio najbolji omjer kvalitete i cijene. Nisu odabrana samo najjeftinija, iako nisu na polici završila ni sva tri najbolja, ali ni jednog se ne sramim. Ta vina iz tog supermarketa doista mogu preporučiti svakome.
(Autor je urednik rubrike Potrošač u 24sata i vinski kritičar koji piše blog.vino.hr te sudi na desetak ocjenjivanja u Srednjoj Europi.)