Počevši se još davnih 60-ih godina prošlog stoljeća polako razvijati kao pristup kreativnom rješavanju problema ponajprije na području dizajna, 'design thinking' je do danas pod jednu kapu prikupio velik broj najboljih alata i tehnika iz područja razvoja kreativnosti te socijalnih i računalnih znanosti.
Deiniran na različite načine, nazivan metodom, pristupom, okvirom, procesom pa čak i 'mindsetom', u njegovom centru uvijek je čovjek, a polazni element ideja kako je dublje razumijevanje problema i situacije onih za koje nešto stvaramo ili čiji problem rješavamo iznimno važno za našu sposobnost odgovora. Upravo je taj koncept empatije ili stavljanja u tuđe cipele ono što 'design thinking' čini različitim i što mu je donijelo veliku popularnost kao jedinstvenom okviru za stvaranje inovacija.
Empatija (u doslovnom značenju uživljavanje) naziv je prve faze procesa 'design thinkinga', u kojoj se uživljava u radnje, razmišljanja i osjećaje korisnika. Naravno, nitko od nas ne može se u potpunosti uživjeti u tuđe iskustvo, ali možemo se pokušati tomu približiti, što znači odbaciti sve pretpostavke, vlastita uvjerenja i stereotipe.
Mapa osjećaja
U jednoj od varijanti 'design thinkinga' uživljavanje započinje zamišljanjem konkretne osobe koja predstavlja korisnika. Primjerice, na našoj zadnjoj radionici to je bila Ivana – stara 35 godina, radi u računovodstvu u jednoj velikoj banci, ima muža i dvoje djece, stanuje na pola sata udaljenosti od posla, ima psa, sportski je tip i rekreativno trči, bar jednom na mjesec vidi se sa svojim 'kokama' kako ih iz milja naziva...
Nakon što smo svi mi postali Ivana, u svoje (odnosno Ivanino) stanje u kontekstu teme naše radionice (koja sad nije važna) uživjeli smo se pomoću mape osjećaja (eng. emphaty map).
Svaki sudionik radionice nalijepio je na mapu (oh da, 'design thinking' voli 'post-ite') barem jedan komentar o tomu što Ivana – govori, radi, misli i osjeća. Iz svega prikupljenoga kreirali smo kompletnu Ivanu i njezin sustav vrijednosti, doznali sve što je motivira (ili demotivira), njezine probleme i kako se osjeća u odnosu na temu kojom smo se bavili.
U zadnjih dvadesetak godina 'design thinking' je prvo izašao iz okvira dizajna, a onda postao sinonimom za inovativnost – mnoge tvrtke uvele su ga u nekom obliku u svoje poslovanje, formirani su posebni odjeli za 'design thinking', sveučilišta su ga uvela u svoje kolegije, a putem su se razvile i različite varijacije u primjeni koncepta. Kod svih je više-manje jednako pet osnovnih faza od kojih se 'design thinking' sastoji – empatija, deinicija, stvaranja ideja, izrada prototipa i test – koje, osim što uvijek započinju empatijom, ne moraju linearno slijediti jedna drugu, a ni upravo ovim redom, već se iz pojedinih faza može vraćati unazad.
Tako primjerice u fazi deinicije (deine) nije nemoguće ni čudno vratiti se na empatiju i dodati neki novi detalj svojoj slici o korisniku. Za razliku od empatije, u kojoj se ponajprije analizira (korisnik), faza deinicije sintetizira sve prikupljene informacije i preslaguje ih međusobno s ciljem da iz njih formira razumljivu deiniciju korisnikova problema (ili potrebe). Upravo je problem ono što nas fokusira i usmjerava te potiče stvaranje ideja.
Izvedive i lude ideje
Različitost, količina i ludost posebno su naglašeni u fazi stvaranja ideja (ideate). Cilj ove faze je generirati što veću količinu ideja (koje rješavaju problem ili zadovoljavaju potrebu deiniranu u fazi prije) kako bi se među njima na kraju iskristalizirale one najbolje, najpraktičnije ili najinovativnije. Uvođenjem ludosti odnosno nemogućih ideja izlazi se iz okvira uobičajenih metoda rješavanja problema i potiče inovativnost.
Recimo, zadaje se svakom sudioniku da predloži tri moguća i jedno ludo, nemoguće rješenje. Neobična ljubav između 'design thinkinga' i 'post-ita', među ostalim, leži u nastojanju da se ništa ne izgubi, što je posebno važno kod ideja. Zato se u praksi najčešće dodaje i pravilo jedan papir = jedna ideja. 'Post-it' je za to idealan. S markerima umjesto olovaka – još bolje.
Mnogo je tehnika koje pomažu stvaranju ideja (nevezano uz 'design thinking'), od 'brainstorminga' i 'braindumpinga' do mentalnih mapa, i sve se mogu upotrijebiti
u ovoj fazi i sve su dobrodošle. Kada su ideje napokon na zidu, metoda odabira najbolje također ima više.
Nama je draga metoda prioritizacije ideja u kojoj sve ideje smještamo na dijagram čije osi su utjecaj (ili vrijednost) i izvedivost (ili cijena), pri čemu se izvedivost postavlja u smjeru od veće prema manjoj. U gornjem desnom kutu tog dijagrama završit će one ideje čija je vrijednost velika i lako su izvedive, dok će u donjem lijevom kutu biti one koje možemo otpisati jer su neizvedive, a donose malo.
Preostale dvije faze 'design thinkinga' – izrada prototipa i test – jasne su same po sebi i nećemo ih previše objašnjavati. Zavisno od teme i rješenja prototipovi
mogu biti i skice, crteži ili kreacije od svega što vam je pri ruci. Vjerujemo da svi znate priču o iPhoneu na čičak- traci, koji je bio prvi prototip Apple Watcha.
U tijeku je i Design thinking radionica na temu HR-a: Motivirajte zaposlenike bez povećanja plaće, koja će se održati 21.11.2019. u prostoru Riverside golf Zagreb, Jadranska avenija 6/8.
Rezervirajte svoje mjesto klikom na: Prijava.
Upoznajte se s design thinking metodom rješavajući stvarne izazove i u samo jednom danu probudite svoj kreativni potencijal!
