Prema posljednjim pokazateljima, hrvatska poljoprivreda trenutačno je na oko 5 posto digitaliziranosti, prosjek na razini EU je između 15 i 20 posto, dok je u SAD-u taj udio viši od 30 posto.
Osiguravanje kvalitetne i sigurne hrane kao i zdrave prehrane postaju sve važnije teme za donositelje javnih politika diljem svijeta. Kvalitetna prehrana temelj je zdrave populacije, što onda znači i temelj gospodarskog razvoja i napretka društva. U zapadnom dijelu svijeta naglasak je pritom na osiguravanju sigurnosti hrane i kvalitetnoj prehrani, dok je u siromašnim prenapučenim krajevima i dalje, nažalost, naglasak na osiguravanju dostatnosti.
Postoje pritom brojni pokazatelji da hrana kakvu danas konzumiramo nije adekvatna. Američka administracija objavila je podatak da se svaki šesti Amerikanac razboli zbog loše hrane. I to svake godine. Za EU odnosno Hrvatsku, doduše, nemamo taj podatak, no za pretpostaviti je da ne odstupamo daleko od te statistike. S druge strane, u EU raste problem pretilosti. Samo u razdoblju od 1996. do 2016. godine prevalencija pretilosti porasla je 46,7 posto, pa zadnji pokazatelj govori da je 59 posto odrasle populacije u Europi pretilo. Takva prehrana dovodi do brojnih bolesti i velikih gubitaka, kako u javnom zdravstvu tako i u gospodarstvu.
Ipak, istovremeno s porastom problema, svijest građana o važnosti zdrave prehrane sve brže raste, a istraživanja govore da smo spremni izdvojiti više za zdravu hranu.
Poseban izvještaj Eurobarometra o percepciji sigurnosti hrane u EU, objavljen prošle godine, pokazao je da čak 55 posto građana EU ima visoku razinu svijesti o sigurnosti hrane, a čak 22 posto njih sigurnost hrane postavlja najviše na listu prioriteta prilikom izbora hrane.
No, iako se stalno razvijaju certifikati koji na neki način pokušavaju standardizirati podrijetlo i način uzgoja, usko grlo za stvarni pomak prema zdravoj prehrani jest – nedostatak informacija o namirnicama koje konzumiramo.
Danas kada, primjerice, kupimo jabuku, ne znamo čime je i kada ona tretirana (pa onda ni postoji li ostatak pesticida u njoj), koliko je dodatnog hranjiva korišteno u proizvodnji, te na kraju ni kada je posađena, odnosno kada je ubrana. Jedino dugoročno rješenje je digitalizacija poljoprivredne proizvodnje koja nam omogućuje izradu detaljnih izvještaja o svakom proizvodu, tako da kupac može točno znati kad je zasađena, kad je i koliko tretirana i dohranjivana, koliko je ljudskog rada angažirano na njenoj proizvodnji, a koliko strojnog rada, koliki je ugljični otisak te proizvodnje i još mnogo drugih korisnih informacija.
Danas se kvaliteta hrane, najviše voća i povrća, uglavnom određuje prema standardiziranoj klasi koja određuje vizualna svojstva ploda i do neke mjere garantira podrijetlo i osnovnu ispravnost namirnice u smislu neštetnosti. Ipak, klase ne uključuju parametre nutritivne vrijednosti namirnica ili generalno utjecaja na zdravlje nas koji ih konzumiramo. A to bi trebao biti cilj klasifikacije prehrambenih namirnica. Takav način klasifikacije namirnica postaje sve veći problem kupcima, ali i poljoprivrednicima koji su također sve više osviješteni o kvaliteti proizvodnje, odnosno žele kupcima ponuditi što kvalitetniji i hranjiviji proizvod. Donositelji javnih politika u razvijenim zemljama sve više prepoznaju tu problematiku, kao i činjenicu da je digitalizacija poljoprivrede osnova za promjenu.
Digitalizaciju poljoprivredne proizvodnje je kao rješenje za povećanje sigurnosti hrane prepoznala i Europska unija koja u sljedećoj financijskoj perspektivi, ali i u dijelu Next Generation fonda, jaki fokus u poljoprivredi stavlja upravo na digitalizaciju koja u kratkom vremenu donosi brojne prednosti, i poljoprivrednicima i kupcima njihovih proizvoda. A napredak u smjeru kvalitetnije i sigurnije hrane očekuje se u jednom od temeljnih dokumenta EU koji se tiče direktno poljoprivrede – zajedničkoj poljoprivrednoj politici EU koja čini više od 40 posto ukupnog EU proračuna. Hrana koja nije sigurna za konzumiranje godišnje uzrokuje više od 600 milijuna bolesti, što na kraju rezultira s čak 420.000 smrtnih slučajeva godišnje. Da bi se to reguliralo, EU je donijela Green Deal strategiju kao novi način uzgoja hrane.
Green Deal kaže da do 2030. godine treba smanjiti korištenje kemikalija za 50%, i povećati organsku proizvodnju hrane za 25%. Ovdje digitalizacija poljoprivredne proizvodnje može pomoći.
U AGRIVI-ju smo prepoznali ovaj problem i kao jedna od malobrojnih agrotehnoloških tvrtki orijentiranih na poljoprivredu krenuli u razvoj rješenja koja bi mogla podržati nužnu promjenu. Prije nekoliko godina razvili smo rješenje koje omogućuje digitalizaciju poljoprivredne proizvodnje. Naše je rješenje dobilo brojna priznanja i na globalnoj razini smo uvršteni u top 10 rješenja za digitalizaciju poljoprivrede. Ugledna konzultantska kuća EY izdvojila je AGRIVI kao projekt s brzim povratom za sve države koje žele povećati održivost lokalne proizvodnje i smanjiti utjecaj na klimatske promjene.
Konkretno, AGRIVI softver može generirati više od 20 različitih informacija o proizvodu, njegovu podrijetlu i načinu na koji je proizveden. Naše rješenje koriste kupci u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, no i veliki sustavi koji otkupljuju i prerađuju namirnice, a žele potpunu kontrolu kvalitete, poput Nestléa za njihove tvornice dječje hrane, američkog Driscoll'sa, najvećeg proizvođača bobičastog voća na svijetu, te Helvetasa koji osigurava sljedivost proizvodnje riže za više od 4000 malih poljoprivrednika. Naše rješenje rješava problem nepoznatog podrijetla i hranjivosti jabuke s početka kolumne.
Poljoprivrednik koji koristi AGRIVI za svaku svoju proizvedenu jabuku može vrlo jednostavno, jednim klikom, pokazati kad je i gdje posađena, čime je i kada tretirana, kad je ubrana i još niz informacija. Te informacije pružaju ono što kupci zaista žele i trebaju znati o prehrambenoj namirnici.
S druge strane, digitalizacija poljoprivrede donosi velike koristi i poljoprivrednicima, jer sprječava trostruki gubitak koji tijekom godine trpi prosječan poljoprivrednik. Prvi put gubi kod planiranja proizvodnje jer bez preciznih podataka o kvaliteti tla i stvarnim potrebama usjeva, ne može optimalno izračunati sve potrebne inpute. Digitalizacijom se ti gubici mogu umanjiti do 30 posto. Drugi gubitak za poljoprivrednika je u fazi proizvodnje, i to najviše na krivoj procjeni trenutka primjene određenih agrotehničkih mjera. Tu su gubici u ratarstvu, samo zbog bolesti i štetnika, svake godine između 20 i 40 posto. Digitalizacija smanjuje kašnjenja u zaštiti biljaka od bolesti i štetnika te značajno smanjuje gubitke. I treći put prosječan poljoprivrednik gubi na cijeni proizvoda, upravo zbog nemogućnosti pokazivanja detaljnih informacija o fazama proizvodnje, odnosno nemogućnosti dokazivanja kupcima zašto je baš njegova namirnica kvalitetnija i vrijedi više. Digitalizacijom procesa poljoprivrednicima zarade rastu između 50 i 100 posto i to je jedini način brzog i održivog povećanja konkurentnosti poljoprivrede.
Prema posljednjim pokazateljima, hrvatska poljoprivreda trenutačno je na oko 5 posto digitaliziranosti, prosjek na razini EU je između 15 i 20 posto, dok je u SAD-u taj udio viši od 30 posto. Iako Hrvatska prilično zaostaje, ove brojke pokazuju zapravo da nitko nije otišao jako daleko naprijed. No, čini se da smo na velikoj prekretnici. Velika sredstva koja se za ubrzanje digitalizacije poljoprivrede izdvajaju na razini EU, sve veći udio digitalno obrazovanih poljoprivrednika i sve veća svijest potrošača o sigurnosti hrane – sve su to elementi koji bi mogli rezultirati značajnim ubrzanjem digitalizacije poljoprivrede, a onda i ubrzanog razvoja čitavog ekosustava rješenja koja pomažu i poljoprivrednicima i potrošačima.
Digitalizacija je pokretač tih promjena, ona može napraviti ono što klasične metode povećanja produktivnosti u poljoprivredi nikako nisu mogle – istovremeno podići konkurentnost i održivost poljoprivrede, ali i značajno podići razinu informiranosti svih nas o hrani koju jedemo.
Tekst je izašao u 95. InStore magazinu.
