Pitanje nejasnog radnopravnog statusa osoba koje obavljaju rad putem digitalnih platformi izaziva mnogobrojne rasprave u stručnoj i znanstvenoj literaturi te se smatra jednim od najvećih izazova tog tipa rada
Autorica: Dijana Kladar
U posljednjih nekoliko godina rad putem digitalnih platformi izaziva znatnu pozornost stručne i znanstvene zajednice. Radnici koji rade putem platformi dostupni su preko interneta radi obavljanja raznovrsnih plaćenih usluga. Prema podacima Europske komisije, u ekonomiji digitalnih platformi danas više od 28 milijuna ljudi u Uniji radi putem digitalnih radnih platformi, a očekuje se da će 2025. njihov broj dosegnuti 43 milijuna. Procijenjeni prihodi od digitalne ekonomije u EU iznose 20 milijardi eura. Velika većina radnika rade kao dostavljači hrane, taksisti ili na sličnim poslovima, a neke od takvih platformi su Uber, Bolt i Wolt.
Za takav oblik rada karakteristično je nekoliko elemenata: postojanje najmanje trostranog odnosa (online platforma, platformski radnik i korisnik usluga), online posredovanje koje obavlja digitalna platforma, naplatnost te pružanje usluga na zahtjev.
Radnopravni status osoba koje obavljaju rad putem digitalnih platformi
Pitanje nejasnog radnopravnog statusa osoba koje obavljaju rad putem digitalnih platformi izaziva mnogobrojne rasprave u stručnoj i znanstvenoj literaturi te se smatra jednim od najvećih izazova tog tipa rada.
Naime, prema odredbama radnog prava postoje dvije vrste zaposlenih osoba: radnici i samozaposlene osobe. Ovisno o statusu, osobe imaju određeni stupanj radnopravne zaštite, stoga je od ključne važnosti prepoznati koje osobe obavljaju rad kao “stvarno” samozaposlene te ih razlikovati od onih kojima je potrebno pružiti radnopravnu zaštitu.
Platforme radnike koji rade putem njih gotovo uvijek klasificiraju kao samozaposlene osobe. Procjenjuje se da je 5,5 milijuna osoba pogrešno razvrstano u kategoriju samozaposlenih osoba. U većini pravnih sustava u Europi to znači da nemaju nikakav ili imaju ograničen pristup socijalnoj zaštiti poput kolektivnih prava na pregovaranje, zaštitu zdravlja i sigurnosti te sustava socijalnog osiguranja. Oni su zapravo zaposlenici, jer za njih vrijede jednaka pravila i ograničenja kao i za zaposlene osobe, ali nemaju prava koja taj status predviđa.
Usto, zapošljavanje i prihod često su nepredvidivi te ih određuju algoritmi koji su izvan kontrole radnika. Radni uvjeti razlikuju se ovisno o vrsti platforme, prirodi zadataka i razini vještina potrebnih za njihovo obavljanje.
Pojava platformskog rada stoga predstavlja novi regulatorni izazov: kako povući granicu između statusa radnika i statusa samozaposlene osobe?
Reguliranje platformskog rada
Europska komisija je u prosincu 2021. predložila direktivu o poboljšanju radnih uvjeta u radu putem platformi. Predloženom se direktivom nudi popis kriterija uz pomoć kojih će se odrediti je li određena platforma poslodavac ili ne. Ako platforma ispunjava potrebne kriterije, zakonski se pretpostavlja da je ona poslodavac. Očekuje se da će kao rezultat predložene direktive između 1,7 milijuna i 4,1 milijun ljudi biti reklasificirano u radnike. Drugi radnici mogu postati stvarno samozaposlene osobe jer bi neke platforme mogle prilagoditi svoje modele poslovanja.
Ministri za rad i socijalna pitanja država članica EU-a dogovorili su zajedničko stajalište o prijedlogu direktive koja bi osobama koje rade putem digitalnih radnih platformi osigurala zakonski radni status koji odgovara njihovim stvarnim uvjetima rada.
Prema postignutom dogovoru osobe koje su pogrešno razvrstane u kategoriju samozaposlenih, a zapravo su u radnom odnosu trebaju imati ista radnička i socijalna prava kao i drugi radnici sukladno pravu u državama članicama i u EU-u.
Reguliranje platformskog rada tako znači da će radnici koji rade putem platformi imati osnovna prava koja proizlaze iz radnog odnosa od zajamčenog razdoblja odmora, plaćenog godišnjeg odmora, zajamčene makar minimalne plaće (na nacionalnoj razini ili sektorska minimalna plaća tamo gdje se sektorski ugovaraju minimalna primanja), zaštite sigurnosti i zdravlja. Imat će pravo na naknadu za vrijeme nezaposlenosti, bolovanja, roditeljskog dopusta te će ostvarivati mirovinska prava, a u slučaju ozljede na radu ili profesionalne bolesti imat će pravo na naknadu.
Kad platforma vrši određeni stupanj kontrole nad osobama koje preko nje rade, „pretpostavit” će se da je ona poslodavac. To znači da će se za osobe koje preko nje rade pod istim uvjetima „pretpostaviti” da su one radnici.
Što to znači u praksi?
U praksi to znači da će sva nacionalna tijela smatrati radne platforme koje ispunjavaju određene kriterije poslodavcima te na taj način postupati prema njima. Te će platforme stoga morati ispuniti obveze prema svojim radnicima koje su im propisane kao poslodavcima na temelju nacionalnog prava i prava EU-a, primjerice u pogledu minimalnih plaća (ako postoje) ili poštovanja radnog vremena te godišnjeg dopusta i dopusta iz obiteljskih razloga.
Međutim, uvijek će biti moguće osporiti pretpostavku radnog statusa i time poništiti njegove pravne učinke. Kako bi to napravila, platforma ili predmetna osoba morat će dokazati da njihov odnos nije radni odnos prema nacionalnim definicijama i da bi stoga osobu ili određenu kategoriju osoba trebalo smatrati samozaposlenima. Digitalna radna platforma koja tvrdi da predmetni ugovorni odnos nije radni odnos snosi teret dokazivanja. Ako osoba koja obavlja rad putem platforme tvrdi da predmetni ugovorni odnos nije radni odnos, platforma treba pomoći u pravilnom rješavanju postupka, posebice pružanjem svih relevantnih informacija.
Na koji način djelovanje EU-a može doprinijeti boljim radnim uvjetima u ekonomiji platformi?
Sudski sporovi koji se odnose na radni status osoba koje rade putem digitalnih platformi sve su češći, a EU je već donio više od 100 sudskih odluka i 15 upravnih odluka vezanih uz ovu tematiku. U većini slučajeva, suci su prekvalificirali neovisne ugovaratelje u radnike, a platforme su klasificirane kao poslodavci. Također, u nekim slučajevima potvrđen je status samozaposlenih osoba. Međutim, još uvijek postoje mnogi slučajevi čija sudbina nije odlučena.
Pravnim okvirom EU-a utvrđuju se minimalna prava za sve osobe koje rade putem platformi u EU-u, čime će se značajno poboljšati radni uvjeti ovih radnika.
Ovaj zajednički pravni okvir pridonosi smanjenju pravne nesigurnosti i nedoumica koje su ranije postojale u vezi s radnim statusom osoba koje rade putem platformi. To omogućuje osobama da se fokusiraju na svoje poslovanje i razvoj, znajući da imaju pravnu zaštitu i sigurnost. Osim toga, na ovaj način osigurava se poštovanje temeljnih prava radnika i omogućuje pravednu konkurenciju između platformi i tradicionalnih poduzeća.
Ovime EU pokazuje svoju predanost stvaranju pravednih i sigurnih radnih uvjeta u ekonomiji platformi. Također, pruža podršku razvoju digitalnog gospodarstva na unutarnjem tržištu i stvaranju jednake igre za sve sudionike, čime se jačaju povjerenje i stabilnost.
